3:1 Molitva. Od proroka Habakuka. Na naèin tužbalice.
3:2 Jahve, èuo sam za slavu tvoju, Jahve, tvoje mi djelo ulijeva jezu! Ponovi ga u naše vrijeme! Otkrij ga u naše vrijeme! U gnjevu se svojem smilovanja sjeti!
3:3 Bog stiže iz Temana, a Svetac s planine Parana! Velièanstvo njegovo zastire nebesa, zemlja mu je puna slave.
3:4 Sjaj mu je k'o svjetlost, zrake sijevaju iz njegovih ruku, ondje mu se krije sila.
3:5 Kuga pred njim ide, groznica ga sustopice prati.
3:6 On stane, i zemlja se trese, on pogleda, i dršæu narodi. Tad se raspadoše vjeène planine, bregovi stari propadoše, njegove su staze od vjeènosti.
3:7 Prestrašene vidjeh kušanske šatore, èadore što dršæu u zemlji midjanskoj.
3:8 Jahve, planu li tvoj gnjev na rijeke ili jarost tvoja na more te jezdiš na svojim konjima, na pobjednièkim bojnim kolima?
3:9 Otkrivaš svoj luk i otrovnim ga strijelama sitiš. Bujicama rasijecaš tlo,
3:10 planine dršæu kad te vide, navaljuje oblaka prolom, bezdan diže svoj glas.
3:11 Sunce uvis diže ruke, mjesec u obitavalištu svojem popostaje, pred blijeskom tvojih strijela, pred blistavim sjajem koplja tvoga.
3:12 Jarosno po zemlji koraèaš, srdito gaziš narode.
3:13 Iziðe da spasiš narod svoj, da spasiš svog pomazanika; sori vrh kuæe bezbožnikove, ogoli joj temelje do stijene.
3:14 Kopljima si izbo voðu ratnika njegovih, koji navališe da nas s radošæu satru, kao da æe potajice proždrijet' ubogoga.
3:15 Gaziš po moru s konjima svojim, po puèini silnih voda!
3:16 Èuo sam! Sva se moja utroba trese, podrhtavaju mi usne na taj zvuk, trulež prodire u kosti moje, noge klecaju poda mnom. Poèinut æu kada dan tjeskobni svane narodu što nas sad napada.
3:17 Jer smokvino drvo neæe više cvasti niti æe na lozi biti ploda, maslina æe uskratiti rod, polja neæe donijeti hrane, ovaca æe nestati iz tora, u oborima neæe biti ni goveda.
3:18 Ali ja æu se radovati u Jahvi i kliktat æu u Bogu, svojem Spasitelju.
3:19 Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih i vodi me na visine. Zborovoði. Na žièanim glazbalima.